|
|
BIBLIJSKA PORUKA DANA
Vrijeme kroz godinu
10. tjedan kroz
godinu
Srijeda, 9. lipnja
2010.
Mt 5,17-19
17"Ne mislite da sam
došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti,
nego ispuniti. 18Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i
zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona
neće proći, dok se sve ne zbude. 19Tko dakle ukine jednu
od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude,
najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude
vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu
nebeskom."
Tumačenje:
Fra Tomislav Pervan
ISUS - ISPUNJENJE SVIH OČEKIVANJA
Mt 5,17-19
Riječi Govora na gori tvore srčiku cjelokupnoga Novoga
zavjeta. Matejevo Evanđelje kuša tu riječ koju je Isus
izgovorio učiniti obvezatnom svojim slušateljima, ono
kuša dočarati i nama veličinu i dubinu Isusove osobe i
poruke. “Došao sam ne dokinuti, nego dopuniti!” Pod
Isusovim rukama, na njegove riječi stvara se novo,
ostvaruju se viđenja i predviđanja cijeloga Staroga
zavjeta. Događa se novi zamah prema Bogu. Viđenja svih
proroka, nastojanja učitelja, trud jednoga Mojsija
postaje zbiljnost. Nestaje odmaka između Boga i čovjeka,
konačno nema nikakvih ustava između Neba i Zemlje.
Napokon postaje moguće živjeti ono što su stari
pretkazivali i predviđali. Isus govori ljudskome srcu,
mijenja i pretvara sve u novo.
Vjerojatno su vremenom kršćani mislili kako treba
odbaciti sve starožidovsko, kako je to prestalo
vrijediti s Isusom. Pozivaju se na Isusa i u tom
pozivanju odbacuju predaju i stare. Postupaju samovoljno
u uvjerenju kako je Isus dokinuo Mojsija i Proroke.
Posvema kriva sloboda. Sve što je nekoć Gospodin govorio
preko Mojsija zadržava svoju vrijednost, ali Isus
stavlja pred svoje još veći zahtjev: “Ne bude li vaša
pravednost veća od one farizeja i pismoznanaca, ne, ne
ćete nikada unići u kraljevstvo Božje” - tj.ne ćete
imati nikakva zajedništva sa samim Gospodinom. Zajednica
jest iz židovstva, ali nadmašuje za nekoliko kopalja
židovsku praksu. Isus je u svojoj osobi do kraja ispunio
zahtjeve Zakona, on je donio svijetu nutarnju istinu
Zakona. Nije dokidao nego je ostvarivao, nije uklanjao,
nego potvrđivao.
|
|
|
|
|
|
|
|
Isusu nije stalo do
sitničava obdržavanja Mojsijeva Zakona ili propisa, nego čovjekova srca. Nije
bio moralizator koji se držao slova ‘kao pijan plota’, nego je htio da čovjek
iznutra, iz srca, vrši punu pravednost, da živi punim, čovječnim životom, bez
stezulja i prisilnih misli, bez vanjskih ograda. On je htio probiti začarani
krug neprestanoga moraliziranja u koje su tjerali ljude farizeji i pismoznanci.
Dakle, ne kako još više ili snažnije držati ljude na ‘uzici’ propisa, ‘law and
order’, nego kako čovjeka liječiti iznutra, kako čovjeku pomoći da bude
otkupljen i spašen. Ono što čovjeku manjka nisu novi propisi i zakoni, nove
zapovijedi ili prijetnje kaznama, nego posvemašnje pouzdanje u Oca nebeskoga, u
njegovo kraljevstvo. Čovjeka se izliječiti može samo ako ga se prihvati u svim
njegovim datostima, a ne ako mu se prijeti ili mu se ugoni još veći strah od
onoga u kome već sada živi.
Isusova se djelatnost sastojala od riječi i djela, nauka
i znamenja, čudesa. U Govoru na gori nastupa on kao novi
Mojsije i naviješta puninu spasenja. Čovjek ostaje pred
ovim Isusovim i zahtjevima i riječima zaprepašten,
gotovo bez riječi. Odakle njemu ta vlast, odakle mu moć?
Tko mu je dao ovlast za ovakvo nešto? I čovjek se pita,
s kojim pravom traži od nas da ga slušamo? I da ove
riječi slijedimo? "Zakon i Proroci" - to je sažetak
volje Božje u Starom zavjetu. Ono što Bog traži od
čovjeka da bi mu život bio osmišljen. Sve to Isus
dopunja, upotpunjuje. Isus je daleko više od Mojsija,
daleko više od Davida, daleko više od Salomona ili pak
Jone. Naviješta Božju volju,a a sam svojom riječju i
činima stavlja onu nužnu točku na 'i', daje mjeru i
mjerilo svemu.
Evanđelje je još uvijek blago zakopano na njivi koje
čovjek mora otkriti. Svijet u kome živimo, zakoni i
sustavi koji nas zarobljuju donose nerijetko tamnicu i
smrt. Zakoni su tu zbog ljudi, a ne ljudi zbog zakona.
Isus je znao jedno: Pokriće njegovim riječima jest
njegova osoba, jest u konačnici Otac nebeski. Nije on
izgovarao nikakve izvedene istine, nije imao iza sebe
nikakvu instituciju koja bi ga štitila, pokrivala i
davala zaleđe njegovim izričajima. Nije se nikada ni na
koga pozivao, osim na svoga Oca nebeskoga. Imao je samo
svoju osobu, svoju riječ, i svijest da kroz njegovo
ljudsko ja sami Bog progovara. Otvarao je prostore
slobode, istine, podarivao ljudima osjećaj sreće.
Nije očekivao uspjeh, nije htio svoju istinu činiti
ovisnom o njezinoj prijamljivosti i uspješnosti. Nije
odlučujuća cijena ili premija uspješnosti za promicanje
vlastitih ideala i istine. Treba jednostavno živjeti,
biti jednostavan, a hoće li se ta istina probiti, zavisi
u konačnici od Boga. Najbolji primjer i prošloga
stoljeća jest nobelovac književnik Solženjicin. Kad je
pisao svoj "Arhipelag Gulag", bio je protjeran iz svoje
domovine na Zapad gdje se nije mogao do kraja
ukorijeniti. Ali su ga svi veličali do trenutka kad je
počeo žestoko kritizirati kapitalizam i iskorištavanje
ljudi. Trebao im je kao kritičar boljševika, a ne
kapitalista. I zato je riskirao biti na Zapadu mrtav,
neprihvaćen, ušutkan. Skupa je cijena istine. Mongolska
poslovica kaže: "Želiš li reći istinu, moraš imati brza
konja". Inače te doskora stiže osveta... Tako je bilo i
s Isusom.
|
|
|
|
|